Formula 1 često se opisuje kao vrhunac motosporta, putujući cirkus glamura i brzine. No, ispod sjajne površine, ona je prije svega najbrži laboratorij na svijetu. U potrazi za stotinkama sekunde, inženjeri pomiču granice fizike, termodinamike i znanosti o materijalima.

Iako se čini da su bolidi od 1.000 konjskih snaga svjetlosnim godinama udaljeni od naših gradskih prometala, mnoge od tehnologija razvijenih za stazu danas su standardni dio opreme automobila koje vozimo, čineći ih sigurnijima, učinkovitijima i uzbudljivijima. Ovo je priča o pet ključnih inovacija koje su svoj put s trkaće staze pronašle do vaše garaže.

1. Hibridni pogon rođen iz KERS-a

Sustav za obnovu kinetičke energije, poznatiji kao KERS, debitirao je u Formuli 1 sada već davne 2009. godine. Njegova prvotna svrha bila je isključivo performansna - prikupiti golemu energiju oslobođenu pri kočenju, pohraniti je u bateriju ili zamašnjak te je na pritisak gumba osloboditi kao kratkotrajni nalet dodatne snage za pretjecanje.

Taj je sustav evoluirao u današnje sofisticirane hibridne pogonske jedinice s komponentama MGU-K (koja prikuplja kinetičku energiju) i MGU-H (koja prikuplja toplinsku energiju iz ispušnih plinova).

Princip regenerativnog kočenja, usavršen u F1, danas je temelj svakog hibridnog i električnog vozila na cesti. Od Toyote Prius do modernih mild-hibrida, svaki put kada usporavate, vaš automobil prikuplja energiju koja bi inače bila izgubljena. Ekstremni primjer ovog transfera je Mercedes-AMG ONE, cestovni hiperautomobil koji pokreće gotovo identičan 1.6-litreni V6 turbo-hibridni motor iz F1 bolida Lewisa Hamiltona.

2. Mijenjanje brzina na dodir prsta

Sve do kraja osamdesetih, vozači Formule 1 su u skučenim kokpitima morali jednom rukom držati upravljač, a drugom baratati klasičnom ručicom mjenjača. Tada je legendarni inženjer John Barnard za Ferrarijev bolid 640 za sezonu 1989. dizajnirao poluautomatski mjenjač s polugama smještenim iza upravljača. Time je eliminirana potreba za pedalom spojke i micanjem ruke s volana, što je omogućilo brže i preciznije promjene stupnjeva prijenosa.

Iako je sustav u početku bio nepouzdan, koncept je bio toliko superioran da su ga ubrzo preuzeli svi timovi. U cestovne automobile tehnologija je stigla već 1997. godine s modelom Ferrari F355 F1. Danas su takozvane „capice“ postale uobičajene, ne samo u sportskim automobilima, već i u obiteljskim SUV-ovima i limuzinama s automatskim mjenjačem.

3. Aerodinamika koja 'lijepi' auto za cestu

Upravljanje strujanjem zraka ključ je brzine u Formuli 1. Od prvih krila iz 60-ih godina do današnjeg sofisticiranog sustava za smanjenje otpora zraka (DRS), bolidi su postali aerodinamički laboratoriji na kotačima. Koncepti razvijeni u zračnim tunelima timova izravno su utjecali na dizajn cestovnih automobila.

 Pomična stražnja krila na superautomobilima poput McLarena P1 ili Ferrarija SF90 izravna su preslika DRS-a, prilagođavajući potisnu silu uvjetima vožnje. No, utjecaj je vidljiv i na svakodnevnim vozilima.

Difuzori ispod stražnjeg branika, koji stvaraju zonu niskog tlaka i "usisavaju" automobil prema podlozi, poboljšavaju stabilnost pri višim brzinama. Čak i takozvane "zračne zavjese", otvori na prednjim branicima modernih automobila, služe za usmjeravanje zraka oko kotača kako bi se smanjile turbulencije i poboljšala učinkovitost, tehnika koja je usavršena upravo u Formuli 1.

4. Karbonska vlakna

Godine 1981. McLaren je predstavio bolid MP4/1 i zauvijek promijenio pravila igre. Bio je to prvi bolid čija je monokok šasija u potpunosti izrađena od karbonskih vlakana. U to vrijeme, materijal se smatrao previše krhkim za nosivu strukturu, no McLaren je dokazao suprotno. Karbonska vlakna ponudila su nevjerojatnu čvrstoću i krutost uz djelić mase aluminija ili čelika, drastično povećavši sigurnost vozača pri sudarima.

Prvi cestovni automobil koji je iskoristio ovu tehnologiju bio je legendarni McLaren F1 iz 1992. godine. Danas se karbonski kompoziti koriste za izradu kompletnih šasija (npr. Alfa Romeo 4C), ali i kao strukturni elementi ili paneli karoserije na mnogim premium vozilima kako bi se smanjila ukupna masa i poboljšale performanse.

5. Kontrole na upravljaču

Pri brzinama većim od 300 km/h, vozač Formule 1 ne može si priuštiti luksuz micanja ruku s upravljača kako bi pronašao neku tipku na kontrolnoj ploči. Iz te je nužnosti rođen koncept multifunkcionalnog upravljača. Ono što je započelo 70-ih s tek nekoliko osnovnih prekidača, danas je evoluiralo u kompleksne upravljačke jedinice s više od 25 gumba, prekidača i zaslona koji kontroliraju sve, od balansa kočnica do komunikacije s boksom.

Ova filozofija "sve na dohvat ruke" izravno je prenesena u cestovne automobile. Tipke za tempomat, radio, telefon i putno računalo koje danas uzimamo zdravo za gotovo, izravna su posljedica evolucije F1 kokpita. Ferrari je čak prenio svoj čuveni "Manettino", rotacijski prekidač za odabir načina vožnje, izravno s upravljača Schumacherovog bolida na svoje cestovne modele.