Vjerujem kako mnogim nije promakla vijest da je u jednom trenutku, tijekom prosinca, Zagreb imao najzagađeniji zrak u državi prošle godine. Prema stranici Air Quality Index Zagreb je tada imao 5,1 puta veću vrijednost od preporučene granice. Vrijednosti su to koje propisuje Svjetska zdravstvena organizacija u svojim smjernicama za kvalitetu zraka tijekom 24 sata. Jedan od uzroka tome je i visoka koncentracija cestovnog prometa. Prometa u kojem se prvenstveno koriste dizelska i benzinska vozila. Ona daleko ekološki povoljnija, hibridna, odnosno u potpunosti električna, na vrlo su niskim granama u Hrvatskoj.

Domaći vozni park broji 2,5 milijuna vozila prosječne starosti gotovo 15 godina. Svega nekih 6 tisuća vozila su oni koji ne emitiraju ispušne plinove tijekom vožnje. Dakako, riječ je o potpuno električnim vozilima. Kako bi ta vozila postala još popularnija, trebala bi se pobrinuti i država te na sve moguće načine stimulirati vozače na kupnju upravo ovakvih vozila. Tome su godinama služili poticaji koje je dodjeljivao Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU). Tijekom 2022. godine tako su za tu svrhu potrošili gotovo 110 tadašnjih milijuna kuna, odnosno gotovo 15 milijuna eura. Lani - 0 eura (ili kuna)!

Tišina iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost

Poticaji za kupnju energetski učinkovitijih vozila najprije su započinjali krajem travnja, pa tijekom lipnja. Lani su iz Fonda još u travnju stigle informacije kako će sa sufinanciranjem nastaviti nakon revizije postojećeg modela sufinanciranja. ‘Trenutno je u izradi detaljna stručna analiza dosadašnjeg sustava i rezultata, koja će nam poslužiti kao polazišna točka za dodatnu optimizaciju programa sufinanciranja. Tek nakon što analiza bude dovršena, definirat će se i način dodjele i postotak sufinanciranja, odnosno pojedinačni iznosi poticaja, zbog čega još uvijek nismo u mogućnosti dati više detalja’ izjavili su tijekom svibnja iz Fonda.'

Tijekom ljeta spominjali su kako će konkretnije informacije imati koncem rujna ili listopada. I od tada zavladala je - tišina. Nema više nikakvih informacija, na naše upite nismo više dobivali bilo kakva objašnjenja. Samo - tišina!

To je naravno stvorilo probleme i mnogim prodavačima automobila. Naime, u nadi kako će kad-tad biti pokrenut novi krug poticaja, mnogi su trgovci unaprijed naručili određenu količinu električnih vozila. Ali, kako poticaja nije bilo ti su im automobili ostali na skladištu. Bez obzira na dizanje ekološke svijesti, u nas je i dalje je mali broj kupaca električnih vozila koji ih kupuju bez poticaja. Neki su trgovci, odnosno proizvođači, sami  reagirali i smanjili redovne cijene svojih vozila, što im je popravilo prodajne rezultate. Tijekom posljednjih 2-3 mjeseca vidjeli smo kako su pojedini trgovci imali akcijske cijene modela s lager, uz i do 30 tisuća eura povoljniju cijenu.

Treba li uopće biti poticaja?

Mnogo se puta postavlja pitanje treba li uopće biti poticaja? Jer, kao neke su zemlje odustale od toga. Neovisno o tome, mišljenja sam da - DA. Svakako! Daleko smo mi od neke Norveške koja je s elektrifikacijom započela vrlo rano. I do sada uspjela promijeniti svijest svojih građana kako bi se prije odlučili na kupnju električnog vozila, a ne benzinca ili dizelaša. Uz velike poticaje koje su dobivali kupci električnih vozila, treba znati i kako je standard u Norveškoj daleko veći nego u Hrvatskoj. Na žalost, električni modeli su i mnogo skuplji od benzinaca i dizelaša, teško im je širiti popularnost na tržištima gdje kupci imaju nisku kupovnu moć.

Za trenutne domaće potrebe imamo dovoljno javnih punionica, no one uskoro više neće biti dostatne. Stoga je potrebno ulagati, a država naravno poticati, razvoj mreža punionica. Cilj korištenja električnih vozila trebao bi biti što više punjenja baterije ili doma ili na poslu. Na mjestima gdje se provede i najviše vremena. Znači, treba što više pažnju usmjeriti i na razvijanje vlastitih mjesta za punjenje. U mnogim dijelovima Hrvatske velika prednost je količina sunčanih dana te je poželjan i razvoj vlastitih solarnih elektrana, što je dodatni smjer razvoja elektrifikacije domaćih voznih parkova.

Mjesta za napredak ima mnogo, pitanje je samo želje, i cilja. Time će se doći i do smjera u kojem se nešto želi postići. Nažalost, bojim se kako kod nas nemamo jasno definiran cilj. Deklarativno se teži dekarbonizaciji, ali u praksi se izgubio smjer i način djelovanja. Tako da nije samo problem što tijekom 2023. godine država nije raspisala natječaj za sufinanciranje kupnje energetski učinkovitijih vozila, već je skandalozno što odustajanje od poticaja ne samo što nije najavljeno, nego čak nije ni objašnjeno zašto su potpuno ukinuti?

Cijena je presudni faktor

Vjerujem kako su mnogi svjesni kako su poticaji, na ovaj ili onaj način, dobri i korisni. Slažemo se i s onima koji imaju stav da dosadašnji sistem i nije bio najbolji, ali mislim kako nije tolika zahtjevan poduhvat prikupiti iskustva ostalih zemalja i implementirati ih kod nas. Godinama su domaći poticaji bili među najizdašnijima u Europi. Nije ni čudo da su nestajali u minutu, dvije, kad ukupna suma raspoloživa za taj cilj nije bila velika. Neupitno je da ukupni iznos treba povećati, a pojedinačnu svotu poticaja smanjiti. Time će mogućnost subvencioniranja kupnje dobiti širi krug kupaca.

Cijena električnih vozila jedan je od najvećih kamena spoticanja zašto ih mnogi izbjegavaju. Naravno, tu govorimo o prosječnom kupcu, a ne o onome koji na raspolaganju ima izdašniji iznos za tu namjenu. Tako smatram kako treba postaviti i cjenovni limit vozila koja se sufinanciraju. Teško da će nekome to je spreman izdvojiti 100 tisuća eura za vozilo biti presudno hoće li zbog poticaja proći koju tisuću povoljnije ili će samo za tu razliku uzeti snažniji model.

Poticaja na razini države ili pak lokalne samouprave uvijek je bilo, na ovaj ili onaj način. Nikada nije bilo za sve, već za određene, ciljane skupine građana. Bez obzira govorimo li o poljoprivredi, stočarstvu, ratarstvu, raznim udrugama, umirovljenicima ili pak nezaposlenima. Tako da mislim kako nije sporno treba li tih poticaja biti - već u kakvom obliku. Nije nužno davati poticaje pri samoj kupnji vozila, može to biti i tijekom godina korištenja, no građani moraju prepoznati prednost nad benzincima i dizelašima. Uz veće cijene vozila, a (djelomično) ograničen domet to svakako neće. Stoga, krajnje je vrijeme da se pronađe modalitet koji će funkcionirati i tijekom cijele godine. Znači, treba drastično povećati ukupno raspoloživ iznos, a koji će biti na raspolaganju širem krugu kupaca - tijekom cijele godine.

Odgovorni - pokrenite se!

Jedan od modaliteta mogu bi biti i namet na starija vozila. Na veće zagađivače. Paradoks je da porez na 15 godina starog dizelaša ne postoji, a postoji na godinu dana stari električni automobil. Kako država propisuje minimalnu plaću koju moraju isplaćivati poslodavci (u manjoj mjeri država) i time se diže ukupna prosječna plaća zaposlenika sličan se sistem može napraviti i po pitanju ispušnih plinova. Može se napraviti i obveza tvrtkama da moraju smanjivati emisiju ispušnih plinova u svojim voznim parkovima ili će plaćati veći namet. Sistema ima mnogo, a najgore je kad se ništa ne poduzima. Stoga apeliram na sve odgovorne - pokrenite se!