U svojih 45 godina postojanja na ovom svijetu radio sam s različitim tvrtkama, u tek jednoj bio i službeno zaposlen. Bilo je tu prvenstveno izdavača, medijskih kuća koje su izdavala iznimno uspješne publikacije, ali i tvrtke koje nemaju baš nikakve veze s novinarskim svijetom. Bilo je tu tvrtki od tek nekoliko zaposlenika, ali i onih koje su brojale i tri, četiri stotine ljudi na mjesečnoj plaći. Svaka od tih tvrtki, svakako je donosila neko novo iskustvo, neke nove spoznaje o načinu poslovanja, ali i tranzicijama.

U mnogima sam prolazio baš tu tranziciju, kako tranziciju 'novog gazde', tako i onu u mijenjaju kompletnog načina poslovanja i totalnog zaokreta u načinu postizanja jedinstvenog cilja - ostvarivanje pozitivnog poslovanja odnosno ostvarivanju zarade. Naravno, velika većina takvih tranzicija napravljena je nakon opsežnih analiza stručnjaka, koji su u obzir uzeli i trendove koji se događju na tržištu.

Forsiranje elektrifikacije

I dok su neki bili uspješni, barem u samom početku, dok se nisu bitno promijenile okolnosti na tržištu, bilo je i onih gdje se ubrzo shvatilo kako u analizu nisu bili uključeni svi bitni parametri, pa je 'matematika bila kriva'. No, tada više nije bilo moguće napraviti još jedan zaokret i 'vratiti se na staro', već je tvrtka nastavila raditi, ali uz daleko manje kapacitete. S preko 350 zaposlenika, na njih dvadesetak…

Ono što je isto tako tu bilo očito, brza tranzicija je moguća u manjim kolektivima. Što je veći kolektiv, to se taj 'kotač poslovanja' sporije zakreće. Tvrtka koja ima 5-6, ili desetak zaposlenika može takoreći u dva-tri dana napraviti totalni zaokret. Tamo gdje je njih puno više, taj je proces mnogo dulji.

Baš poput spomenutih primjera, s 'greškama u koracima' kada u analizu nisu uvršteni svi bitni parametri, izgleda mi i vrludanje europskih političara koji se 'igraju' s autoindustrijom. Forsiranje elektrifikacije automobilskog voznog parka postalo je zadnjih nekoliko godina iznimno agresivno. I dok su se mnogi proizvođači automobila tom 'novom valu' dugo odupirali, na kraju su ipak svi na neki način popustili i krenuli u 'zelenu tranziciju'.

Svakome je jasno kako je takva tranzicija iznimno skupa i košta ogromne količine novaca - koje na kraju plaćamo mi, kupci tih vozila. Unazad nekoliko godina sva su vozila poskupjela, a ona s električnim motorima još su skuplja. Uvijek je tu pravdanje kako je skupa proizvodnja baterija, iako znamo kako je sam pogonski sklop daleko jednostavniji za razvoj, proizvodnju, ali i održavanje. Da cijene mogu biti niže, dokazuje se zadnjih nekoliki mjeseci kada su mnogi proizvođači drastično snizili cijene kako bi se riješili vozila koja im predugo stoje na lagerima.

Do 2035. godine Europska unija zabranjuje prodaju novih vozila koja proizvode štetne emisije. Znači s tom presudnom godinom prestaje prodaja, a u mnogim slučajevima i proizvodnja automobila s unutarnjim izgaranjem. Takva drastična tranzicija u mnogim će slučajevima biti pogubna za brojne automobilske marke u Europi. Jer to bi značilo i smanjenje broja zaposlenika koji rade u automobilskoj industriji, od koje žive. Jednostavnija proizvodnja, i gotovo nepotrebno održavanje impliciralo bi se ubrzo i na postprodaju te servise koji bi isto tako izgubili dobar dio tog velikog kolača automobilske industrije.

Kojim smjerom dalje?

Kad svemu tome dodamo i činjenicu kako su s razvojem električnih modela, u mnogim slučajevima i po nekoliko koraka, u prednosti kineski proizvođači, automobilskoj industriji se nije pisala nimalo svijetla budućnost. Ekonomije mnogih europskih zemalja počivaju upravo na autoindustriji, i za njih je ova tranzicija iznimno teška. Mislim tu na zemlje poput Njemačke, Italije, Poljske ili pak Francuske.

I onda nedavno izjava predsjednica Europske komisije Ursule von der Leyen koja kaže kako će Europska komisija napraviti reviziju planova vezanih uz električna vozila. Iako je određeno kako će 2026. biti godina odluke, moguće je da će se krenuti u smjeru korištenja sintetičkih, tzv. e-goriva. Ona bi trebala zamijeniti klasična goriva koja sada koristimo - benzin i dizel.

Pitanje je, koji je pravi razlog promjene ovakve politike? Je l' to zato što se i dalje u mnogim slučajevima kod električnih automobila ovisi o proizvodnji pojedinih dijelova i sklopova automobila u udaljenijim zemljama (izvan EU) ili je tu neka nova analiza?

Možda se ta nova analiza koristi novim parametrima za izračun koliko stvarno emisija ispušnih plinova tijekom svog životnog vijeka, od nastanka do reciklaže, emitira automobil s unutarnjim izgaranjem, a koliko onaj na potpuno električnim pogonom.

U svakom slučaju, to poigravanje sa strategijama gdje se glavne smjernice mijenjaju svako malo, podsjeća na tzv. pijane multimilijardere koji na raspolaganju imaju beskrajno velike količine novca, pa im 'mali gubitak' od nekoliko stotina milijuna ili milijardi eura ne predstavlja nikakav problem. Doduše, političari u tome ne gube niti eura. Niti centa svog novca…