NAPOMENA: Izvorno je ovaj tekst objavljen 9.4.2014. na Autonetu

Gotovo je nemoguće bilo, pred 473.040.000 sekundi i pomisliti kako će projekt nazvan AUTONET izgledati neke nezamislivo daleke 2014. No, izgleda da smo preživjeli sve nedaće, uspone i padove i noževe koji su prema našim leđima letjeli iz ruku onih koje smo smatrali najbliskijima. Uostalom, ako neki posao radite dugo i ozbiljno, očito jest da sve navedeno (i kudikamo više od toga) možete očekivati.

Obljetnica kakvu predstavlja desetljeće i pol rada ipak je sasvim dovoljna da se prisjetimo nekih trenutaka, ali i nekih ljudi koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u stvaranju stranica s kojih upravo čitate ove retke. No, s druge pak strane, bilo kakvo nabrajanje tipa "bez nje ili njega, ništa od ovog ne bi bilo moguće..." i tome slično, pretjerano je slinavo čak i za autora kome padovi u dramatično patetična literarna stanja nisu odveć strani. Uostalom, AUTONET je živ i jak, vjerojatno i jači no ikada, pa tekst koji bi nepripremljen čitatelj lako mogao zamijeniti za kakav površno napisan nekrolog, ovdje doista nikome nije potreban. Zadržat ću se, stoga, po strani takvih komentara i reći tek da je AUTONET oduvijek bio jasan i čist spram onog što predstavlja. Kako za svoje čitatelje tako i autore. Stoga i bez obzira na to što tko mogao misliti o ovom sajtu, znam i svjestan sam (a to su i naši čitatelji, ne sumnjam) bez čijih bi smo djela teško opstali toliko godina.

Jednako tako znam i bez čijih bi smo nedjela kudikamo lakše opstali tijekom proteklih petnaest godina, no kako ono kažu "govna uvijek isplivaju na površinu" ali isto tako i predstavljaju sastavni dio života svakog dugotrajnog projekta, bio on virtualan ili ne.

Ako nekome ipak treba zahvaliti na suradnji tijekom mnogih godina, onda se to posebno odnosi na one koji su nas naučili novinarstvu, istrpjeli "dječje bolesti nezrelih skribomana" i omogućili da AUTONET u danom trenutku digne sidro i krene u svoju, vlastitu sudbinu. Otplovio je potpuno sam, no upravo onako kako mu je to oduvijek i bilo namijenjeno. Svatko, ili barem onaj tko je imao sreće poput mene, da na neki način ima svog "vodiča u magli nespretnih novinarskih početaka", beskrajno je sretan čovjek. Uostalom, svako dijete mora imati nekoga tko će ga primiti za ruku kada prvi puta pokuša prohodati.

Dakako, ništa manje značajna vrlina u poslu, sumanutom poput ovog, nije niti upornost koja, nema tome sumnje, katkada graniči s tvrdoglavošću koja, zapravo, ne predstavlja ništa drugo do gotovo suicidalne manijakalnosti... Opstati petnaest godina u svijetu u kojem ima toliko mnogo onih koji mrze to što radiš? Hmmm. Srećom, u tom svijetu je ipak više onih zbog kojih svo ovo vrijeme pišemo i zbog kojih ćemo i dalje pisati. Jer, dok god nam budete iskazivali povjerenje čitajući članke ovog sajta, naša obaveza ostaje stvarati ih, učiniti ih boljima nego što su prethodni i skbiti se da to što pišemo bude iskreno i, na prvome mjestu, korisno. Uostalom, ne nalaže li nam upravo to novinarska etika koju toliki mnogi u današnjem svijetu pretjerano olako odbacuju?

A, ta se upornost teško može naučiti. Ona je, u stvari, vrlina (ili mana?) koju ste dobili ili naslijedili od istih od kojih ste dobili sve ostalo što vas čini čovjekom. Malo tko od nas ima hrabrosti pogledati toliko duboko u prošlost i suočiti se s činjenicom da to što želiš biti i to što jesi nije uvijek, a pogotovo ne u potpunosti, ono što si sam stvorio. I dobro je da je tako, jer bi bez tog samo sebi svojstvenog, a ipak naslijeđenog "gena", teško bilo čak i premjestiti olovku na drugu stranu stola, a kamo li ustrajati u svom, makar i pomalo utopijskom cilju toliki niz godina. Srećom, genetski je kod uvjetovao tvrdoglavost bez koje bi bilo teško izaći na kraj i s petnaest dana ovakvog posla.

Vjerovali ili ne, a sljedeća je tema doslovno najbolji kandidat upravo za rubriku koja bi se zvala kako stoji na početku ove rečenice, danas i nakon toliko godina postoje neki koji smatraju da je Internet isključivo "medij za klince". Eh, pa, u tom mediju za klince, vjerujte mi, ne cvjetaju ruže kao niti u bilo kojem drugom i u njemu je teško, zapravo nemoguće bilo što postići sam. Stoga, još jednom, svim blesanima ovog svijeta moram ponoviti da "AUTONET nije mali blog kojeg Hrvojica u sobodno vrijeme piskara na svom smartphoneu". Vi ste, svi koji tako mislite, najobičniji idioti. No, nekako imam feeling da i nisam prvi koji vam je to rekao.

Upravo stoga, što AUTONET nije mali privatni blog malog šalterskog službenika u poreznoj upravi koji u slobodno vrijeme (dakle, između 08 i 16 sati, radnim danom) nešto piskara o autima, mogu hrabro zaključiti da je prava sreća to što smo imali prilike tijekom dugog niza godina dijeliti sve uspone i padove, neimaštinu ili pak sreću (zbog popunjenog oglasnog prostora, a čega drugog?) na način na koji bi to bilo doista teško zamisliti. Malo tko je to u stanju istrpjeti i, iskreno, nije mi i dalje jasno što čovjeka tjera u tome da ustraje i u trenucima u kojima sve izgleda izgubljeno. No, kao što već jednom negdje rekoh (vjerojatno u nekoj od mojih, uobičajeno predugih kolumni), nije sreća imati priliku poznavati nekoga tko je tek marljiv ili tko zna mnogo o temi koja je vezana uz posao, već je sreća imati uz sebe onoga tko je dobar čovjek. To je, izgleda mi nakon toliko desetljeća na plećima, najvrjednija ljudska osobina.

Digresija...

Takav kakav jesam, naprosto ne mogu napisati kolumnu, a da se barem nakratko ne osvrnem na poslovni svijet u kojem živimo. Istina jest, priznat ću to ovdje javno, da mi je bilo (najblaže rečeno) sugerirano kako ova kolumna ne bi trebala iznositi uobičajen gnjev spram nesposobnjakovića koji nisu u stanju zbrojiti "dva i dva", no ipak si nekako ne mogu pomoći. I'm sorry.

Stoga ću si ovom prilikom dopustiti tek da spomenem jedan poslovni sastanak koji sam uspio preživjeti, a tijekom kojeg sam obrazlagao i pojašnjavao vrijednosti trenutno najznačajnijeg medija na našim prostorima, Interneta, dok je druga strana besmislenim i smiješno pogrešnim argumentima branila "beskonačnu i neoborivo veliku snagu i utjecaj" tiskanih medija. Ja doista, imam za to mnogo svjedoka, nikada nisam tvrdio da je tisak loš ili (posebno ne) da netko od kolega iz tiskanih medija loše radi svoj posao. Cijela se priča svodi samo na to da je web, htjeli priznati ili ne, preuzeo igru (još poodavno) i da ju suvereno vodi. Dakako, vjerojatno ne moram niti napominjati da, s druge strane stola, gorljivi zagovornici beskonačne vrijednosti tiska nisu bile osobe koje rade ili su bilo kako vezane uz rad i uređivačku politiku tiskanih medija. Huh!

... digresija završena.

Kako bi vam bilo koji posao, a tu doista mislim BILO KOJI, uspio, uz svo znanje, upornost, uloženi trud i požrtvovnost, potrebno je još ponešto. Točnije, griješim - potrebno je tek jedno: sreća. A, ta se sreća može interpretirati na sto različitih načina. Bilo da ti, u nekom trenutku, padne sjekira u med, ili ti netko servira med bez sjekire skrivene u njemu (sjajna misao, zar ne?). Kako god bilo, ja sam imao sreće. Uvjeren sam u to. Drukčije, zasigurno, ne bi bilo moguće gmizati kroz balegu hrvatske medijske stvarnosti bez anđela čuvara koji ti, čak i kada na to ne pomisliš, svako toliko pridigne njušku iz sveg tog bata, tek toliko da se ne ugušiš. Takvih anđela, izgleda mi, postoji tek vrlo ograničen broj i stoga naići na jednog doista predstavlja iznimku. Ja sam, ničime zasluženo, u tome imao itekako mnogo sreće.

S tom činjenicom, ali i najozbiljnijom napomenom da ćemo se i dalje truditi koliko god budemo mogli, ostavljam vas da listate stranice našeg magazina i sljedećih petnaest godina. A, nakon toga znate što slijedi - još jedna, preduga i naporna kolumna.

Hvala vam što ste uz nas.

H.