Tko bi rekao da je aktualna Corsa (oznake F) prvotno predstavljena prije skoro pet godina? To je u svijetu automobila već pola ‘vječnosti’ (iliti više od pola ciklusa jednog vozila), no meni se čini jednako modernom kao i većina njezinih aktualnih konkurenata.

Dio razloga svakako je općenito uspješan vanjski dizajn, a bitnu ulogu igra i njegovo prošlogodišnje obnavljanje. Tada je Corsa dobila novi prednji dio s Opelovim ‘vizirom’, izmijenjena prednja i stražnja svjetla te blago dorađene odbojnike. Upadljivosti ovog primjerka s GS opremom svakako pomažu Peperoncino crvena boja (500 eura) u kombinaciji s crnim krovom (bez doplate) i 17-inčnim naplatcima (bez doplate) te Eco LED prednja svjetla (serijska) s efektnim DRL-ovima. Što god mislili o vanjskom dizajnu, Corsu ćete teško zamijeniti za bilo koji drugi automobil u klasi, pa i za koncernskog brata Peugeota 208.

Sličnost s ostalim modelima Stellantisa

Pripadnost Stellantisovom ‘svemiru’ automobila, međutim, po brojnim je detaljima očita u interijeru. Ako ne prije, to ćete svakako primijetiti čim krenete otvarati prozore tipkama koje se naizgled desetljećima koriste u brojnim modelima Peugeota i Citroena (jasno, proizvođači koji su dio nekog koncerna ne mogu ulaziti u trošak proizvodnje vlastitih varijanti tako malih komponenata, ali ovi prekidači svejedno ‘bodu’ oči).

Odmah primjećujem i u Stellantisovim automobilima sveprisutan selektor automatskog mjenjača, no ovaj barem djeluje moderno i dobro je uklopljen u ostatak kokpita koji nije značajno mijenjan u odnosu na prethodnu verziju Corse.

Ispred trokrakog (i pomalo velikog) upravljača je dovoljno pregledan, premda ne i osobito konfigurabilan zaslon digitalnih instrumenata, a nadohvat ruke je i dodirni zaslon solidnog infotainmenta kojim se upravlja glavnim funkcijama. Srećom, ne nužno i klimom. Opel je mudro odlučio zadržati fizičke kontrole automatske klime (562 eura) i grijanja sjedala (687 eura) kojima je, nakon kratkog privikavanja, lako mijenjati temperaturu i brzinu ventilatora bez spuštanja pogleda s ceste. Vrlo korisno i neočekivano olakšavajuće nakon niza novih automobila koji kontrole klime guraju u izbornike na dodirnom zaslonu.

Uvijek može bolje

Ako su godine ovog Opela primjetne u bilo kojem području, onda je to interijer. Pogled mi povremeno zaluta po interijeru i teško mi je ne primijetiti neke površine koje bi po solidnosti izrade i kakvoće materijala ne samo mogle, nego i trebale biti bolje. Corsine bih okarakterizirao kao većinom dobre, premda su pojedini dijelovi (poput gornjih obloga vrata ili donjih dijelova središnje konzole, recimo) izrađeni od plastike čija tvrdoća nije ugodna na dodir niti otporna na ogrebotine. Neki drugi modeli u gradskoj klasi u ovom su pogledu puno (i osjetno) bolji. Barem su sve kontrole s kojima najčešće dolazite u kontakt, poput tipki klime, tipki na upravljaču i ručica pokazivača smjera/brisača, ugodne za korištenje.

Ugodna je i prostranost u prednjem dijelu Corsine kabine, a velik raspon podešavanja korisno profiliranih sjedala i upravljača i višim vozačima omogućuje udoban vozački položaj. Spomenuti birač mjenjača i električna parkirna kočnica oslobađaju i koristan prostor za pretince i držače časa, a dobre je veličine i pretinac ispred suvozača.

Straga bih se vozio samo kad bih morao i to na kraćim gradskim relacijama, ali ne i tijekom, recimo, odlaska na more, jer osim za koljena, nedostaje i prostora za glavu (ako ste viši od prosjeka). Prtljažnik, s druge strane, uz raspon od 309 do 1081 litru spada među pohvalno velike za ovu klasu.

Dobar pogonski stroj

Ako mi je išta nadmašilo očekivanja, onda je to ‘srednja’ verzija Corsina benzinca. Iz većine Stellantisovih modela poznati 1,2-litreni motor, koje sam u snažnijim izdanjima imao priliku doživjeti u brojnim drugim modelima Opela i Peugeota, iznenađujuće je uglađen, posebno u praznom hodu i pri nižim okretajima, tradicionalno slabim točkama radnog raspona ovakvih strojeva. Istina, trocilindraš nikad neće pružiti brzi odziv sličnog motora s cilindrom više i/ili bez turbopunjača, ali Corsin sa 100 KS (nudi se i varijanta sa 75 i 130 KS) omogućuje ugodno brzi napredak u gradskom prometu. Pod uvjetom da se koristi u odgovarajućem rasponu, odnosno ne zavrti iznad 5000 o/min (unatoč tome što trocilindraš pritom najbolje zvuči) jer tada osjetno gubi ‘entuzijazam’, meni je Corsa s ovim motorom vrlo dobra mjera za gradsku vožnju.

Ključnu ulogu u iskoristivosti malog trocilindraša igraju 205 Nm okretnog momenta raspoloživih od samo 1750 o/min i opcijski automatski mjenjač. Uz osam dobro raspoređenih prijenosnih omjera i brze izmjene, Corsa pokretana malim benzincem startanje sa semafora čini žustrijim nego što bih inače očekivao od ‘samo’ 100 KS i općenito se čini subjektivno bržom nego što bi bila u 1640 eura povoljnijoj varijanti s ručnim mjenjačem. Osim toga, softver mjenjača pravodobnim izmjenama stupnjeva prijenosa uglavnom vješto ‘skriva’ malu, no pri najnižim okretajima povremeno primjetnu turbo rupu. Osam brzina znači i da je Corsa pri višim brzinama na autocesti pohvalno tiha, pa je jedino što donekle narušuje uglađenost vožnje izraženiji šum kotrljanja guma.

Zaboraviti na Sport mode

Jedina primjetna slabost ovog pogonskog sklopa pojavljuje se kada počnete tražiti veću dinamičnost. Mjenjač i motor pritom zauzimaju opušteniji stav prema zahtjevu za promjenom nekoliko stupnjeva naniže i snažnijim ubrzanjem, na koje se čeka nekoliko podužih trenutaka. Prebacivanje u Sport mod vožnje ubrzava cijeli proces i skraćuje odziv, no za svakodnevnu vožnju predugo zadržava stupnjeve prijenosa.

U gradskom okruženju, Corsa je očekivano ugodna, uz vrlo lagan (prema ne osobito precizan) servoupravljač koji olakšava manevriranje, česte promjene smjerova te parkiranje. Prednja sjedala su nešto tvrđa, no ipak udobna i dovoljno podupiruća u zavojima u koje mali Opel skreće neočekivano agilno uz ohrabrujuću razinu prianjanja prednjeg dijela. Inženjeri iz Russelsheima očito su željeli i uspjeli u cjelokupno iskustvo vožnje unijeti određenu dinamičnost, koja se očituje i po vrlo dobro kontroliranim gibanjima karoserije. No čini mi se da su pritom otišli korak predaleko... Cijena koja se plaća za tu oštrinu upravljivosti jest Corsin ovjes koji je naprosto pretvrd za naše ceste. Takvu sam nepodatnost nekoć davno krivo tumačio kao ‘sportsku’, no danas bih ju vrlo rado zamijenio za malo više ‘mekoće’ i kontrole koja bi posljedično Corsu činila još zabavnijom i bržom na otvorenoj cesti. Ovakav kakav jest, ovjes pregrubo kontrolira prelaske preko umjerenih, a neugodno prenosi udarce izraženijih neravnina. Pitam se koliko ‘krivnje’ otpada na 17-inčne kotače s niskim gumama, odnosno koliko bi serijski 16-inčni kotači poboljšali situaciju.

Uglađen i izvan grada

Osim toga, Corsa ima snažne kočnice i spomenuti tek dovoljno precizan servoupravljač te će na glatkoj, dobro održavanoj cesti pružiti popriličan gušt.

Shvaćam da moje preferencije nisu jednake onima svakog drugog vozača, pa ako grub ovjes ne smatrate preprekom, Corsa vas neće razočarati, nego zabaviti. No ja bih, da biram gradski auto, svakako u obzir uzeo i neke druge modele poput, primjerice, nešto podatnijeg Renaulta Clio ili Hyundaija i20.

Na razmatranje tih dvaju spomenutih konkurenata potiče me i cijena Corse GS 1.2 sa 100 KS i automatskim mjenjačem, koja starta od 23.383 eura, dok je testirani primjerak s ponešto dodatne opreme gotovo 2000 eura skuplji. U oba slučaja vrlo slični ili malo viši iznosi od konkurenata. Ovo je privlačan, adekvatno brz i razumno štedljiv (oko 6 l/100 km u mješovitom prosjeku) te u vožnji (uglavnom) ugodan i na otvorenoj cesti pohvalno uglađen gradski automobil s ponekim kompromisom koji će, ovisno o vašim preferencijama, biti prihvatljivi. Ili neće. 

• +20

Tehnički podaci