Aktualna Opel Zafira može smjestiti do osam osoba, dok Combo može prevesti do sedam putnika. Ponudu će uskoro nadopuniti nova Frontera, koja će opcijski imati sedam sjedala, a koja je predstavljena povodom obilježavanja '125 godina proizvodnje automobila u Opelu'. Ova vozila za prijevoz više osoba imale su 'prethodnicu' u originalnoj Zafiri. Predstavljena je 1999. godine. Tako je prije 25 godina krenula i priča oko inovativnog sustav sjedala Flex7. On je postavio nove standarde prilagodljive unutrašnjosti, za što je Zafira kasnije dobila brojne nagrade.

Zafira dugačku 432 centimetra, široku 174 te visoka 168 metra bila je pripadnik tada relativno mladog segmenta monovolumena. U odnosu na brojne kasnije modele, krasila ju se lagana konstrukcija. Naime, prva generacija težila je samo 1390 kilograma. Učinkovitost je dokazivala i kroz nizak koeficijent otpora zraka od 0,33. Čisti dizajn i dugi međuosovinski razmak kombinirali su eleganciju i funkcionalnost. Nisko težište i moderna DSA (Dynamic SAfety) šasija jamčili su veliku stabilnost i te sigurnost tijekom vožnje.

Preklopiva sjedala u omjeru 40:20:40

Već spomenuti sustav sjedala Flex7 doveo je Zafiru tada na brojne naslovnice auto magazina. Bio je prvi monovolumen koji je nudio prilagodljivu unutrašnjost za prijevoz do sedam putnika bez potrebe za mukotrpnim uklanjanjem teških sjedala. Pametni sustav sjedala Flex7 postavio je standarde potpuno prilagodljive unutrašnjosti. U petnaestak sekundi Zafira se mogla transformirati iz vozila sa sedam sjedala u vozilo s dva sjedala i do 1700 litara prtljažnog prostora. Nakon otključavanja i uvlačenja naslona za glavu, sjedala u trećem redu mogla su se lako preklopiti i spremiti u odgovarajući prostor u podu vozila. Time se dobio potpuno ravan utovarni prostor. Time je naporno vađenje i spremanje sjedala koja se privremeno neće upotrebljavati postalo je prošlost. Suvozačevo sjedalo također se moglo preklopiti u vodoravni položaj. Time se u Zafiru moglo utovariti predmete duge do tri metra i istovremeno smjestiti četiri putnika. Sve to pomoglo je u osvajanju prestižne nagrade ‘Zlatni volan’.

Opelovi inženjeri optimizirali su rukovanje drugim redom sjedala u drugoj generaciji Zafire koja je došla na tržište 2005. godine. Sjedala su se mogla preklopiti u omjeru 40:20:40. Tako da su i odrasli putnici mogli udobno sjediti na vanjskim pojedinačnim sjedalima. Zafiri se pridružio i model Zafira Tourer. Uz fleksibilnu unutrašnjost te veliku razinu prostranosti i udobnosti, tu je još bio panoramski stakleni krov kao i još neke inovacije. To su recimo aktivni tempomat i upozorenje na frontalni sudar.

Prva generacija Zafire bila je posebna po još jednom. Naime, tijekom 2001., odnosno dvije godine nakon predstavljanja, Opel je prikazao još jednu izvedbu. Naime, neki su si u Opelu postavili pitanje: ‘Može li sportski auto imati sedam sjedala ili, odnosno, može li monovolumen imati sportska vozna svojstva?’ Odgovor na to pitanje bila je Zafira OPC. Kombinirala je značajke dva naizgled različita segmenta. U brojkama to znači turbomotor obujma 2 litre koji isporučuje snagu od 141 kW (192 KS) i okretni moment od 250 Nm. Takva je kombinacija omogućila ubrzanje od 0 do 100 km/h za 8,2 sekunde i najveću brzinu od 220 km/h. Time je Zafira OPC, predstavljena u jesen 2001., postala najbrži monovolumen tada dostupan u Europi.

Može na plin, vodikove ćelije, struju...

Iste je godine debitirao i jedan potpuno drugačiji pogonski sklop. Kao dodatak učinkovitim benzinskim i dizelskim motorima, Zafira 1.6 CNG s pogonom na stlačeni prirodni plin nadopunila je portfelj kao posebno ekonomično vozilo koje štedi gorivo i novac. Nudila je značajno smanjene emisije u usporedbi s modelima s konvencionalnim benzinskim motorima i zadržala potpuno prilagodljivu unutrašnjost. Spremnici plina bili su smješteni ispod poda, a zahvaljujući konceptu ‘Monovalentplus’, vozač se mogao jednostavno prebaciti na benzinski pogon kada je to bilo potrebno.

Prva generacija Zafire bila je i pionir u korištenju vodikovih ćelija za vožnju bez lokalnih emisija. Tijekom 2000. Opel je svoj razvoj gorivih ćelija napokon izveo na cestu u modelu HydroGen1 temeljenom na Zafiri. Njegove vodikove ćelije opskrbljivale su strujom trofazni asinkroni motor koji je davao 55 kW (75 KS) i okretni moment od 251 Nm. Godinu kasnije 20 primjeraka modela HydroGen3 došlo je u ruke testnih kupaca. Snaga je povećana na 60 kW (82 KS), a vozila su razvijala najveću brzinu od 160 km/h. Na maratonu vozila s pogonom na gorive ćelije održanom 2004. dva modela HydroGen3 prešla su gotovo 10.000 km širom Europe, od Hammerfesta u Norveškoj do Lisabona u Portugalu. Vozač Formule 1 i Opel DTM-a, Heinz-Harald Frentzen, također je 2005. osvojio Monte Carlo reli utrku za automobile s alternativnim pogonom vozeći HydroGen3. Vozila s pogonom na vodikove ćelije temeljena na Zafiri utrla su put suvremenom modelu Opel Vivaro Hydrogen. Uskoro će ponuda gospodarskih vozila koja omogućuju vožnju bez lokalnih emisija i brzo punjenje vodikom biti proširena novim modelom Opel Movano Hydrogen.

Dok se prva generacija Zafire iz 1999. smatra pionirom prilagodljive unutrašnjosti koji je imao dovoljno prostora za prijevoz svih članova obitelji, Opel danas nudi širok raspon prostranih vozila za udoban prijevoz putnika i opuštena putovanja. To uključuje trenutnu Zafiru s osam sjedala i Combo s najviše sedam. Uskoro stiže i Frontera, prvi Opelov kompaktni SUV koji može prevoziti do sedam putnika.

• +9